Meanwhile in Maury
četvrtak, 26.09.2013.
This is gorgeous!
Krevet, deka, kombo paracetamola, vitamina C, čajeva i limuna kao krajnji ishod napornog vikenda.
U petak smo dobili slobodni dan da se posvetimo svom projektu. Naime, jednom smo prilikom pitali Boba kakav je Macabeu, sorta specifična regiji koje u svakom vinogradu ima po koji trs. Odvratan, rekao je. Ponudio nam je inoks tankove, bačvu, sve enološke preparate i grožđe da napravimo vinifikaciju i pokušamo sebe (i njega) uvjeriti u suprotno. Pitanje koje je po logici stvari uslijedilo, bilo je kako to točno izvesti. Guglanje nas nije dovelo do neke značajne spoznaje. Saznali smo da je ova sorta, u Španjolskoj zanana kao Viura, vodeća u bijelim Riojama, koje me nikako nisu oduševile dok sam ih u nekoliko navrata kušala, kao i jedna od sorata Cave. Dalje, Ribéreau-Gayon i ekipa u svom Handook of Enology, svojevrsnoj Bibliji vinarstva, svrstavaju Macabeu u skupinu sorata koje daju neutralna bijela vina, uz prilično neugledno društvo (Ugni blanc, Airen i sl.). : ''Ova vina cijene se prvenstveno zbog svoje karakteristike da gase žeđ.(...) Specifična sortna aroma, kao ni eksperesija terroira, ne očekuju se u ovim bijelim napitcima.'', navode autori.
Kako nas ni jedan od ovih obeshrabrujućih navoda nije poljuljao u namjeri da napravimo opako dobro vino, Clarisse i ja smo svom popisu grožđa kojem pratimo dozrijevanje dodale i, kako ga od milja zovemo, naš Mec. U međuvremenu smo prodiskutirali o svojim vizijama i opcijama; od hladne maceracije, preko inoksa, do fermentacije u bačvi. Zaključili smo da je spreman za berbu u petak, posudili smo trošni stari kombi i krenuli u akciju. Ubrali smo puno manje grožđa nego što smo očekivali. Izgleda da je netko taman prethodno poslijepodne ogolio trsove s nekoliko parcela. Dobro smo ga ohladili, izmuljali, no ne i runjili, zasumporili, isprešali i stavili na hladno. Nakon debourgabea, dobili smo 250ak litara obećavajućeg mošta sa zanimljivim notama tropskog voća, uglavnom ananasa i više no natruhama citrusa. Zagrijali smo ga i inokulirali, a fermentacija nam je već krenula pa je pratimo i veselimo se ishodu.
Vozikamo se i beremo grožđe.
Najinterensantnije od svega bio je naš različit pristup proizvodnji vina. Australka nam je priznala da je bila malo nervozna jer smo improvizirali, a za nju je vinifikacija proces koji treba maksimalno kontrolirati. Po defaultu je htjela primijeniti sva moguća enološka sredstva, od kojih se nikako ne bi zaustavila na vinskoj i askorbinskoj kiselini, enzimima, nutristartu, bentonitu i pvppu. Britanci su brijali po dizajnu i marketinškim mogućnostima sličnih vina, a Francuskinja i ja smo bile prilično cool sa svime. Ona bi vjerojatno, da se samo nju pitalo, koristila neku prastaru drvenu bačvu i prirodne kvasce, a jedino na čemu sam ja inzistirala bilo je dokiseljavanje. Eto, Međimurka na jugu!
Ekipa iz vinarije se skupila oko preše i našeg Macabeua. Debourbage.
Nakon radne akcije trebalo je proslaviti zadnje sate moje prve četvrtine stoljeća. Michael, novi frend Novozelanđanin, koji je već godinama travelling winemaker u punom smislu te riječi, nam je pripremio večeru i blind tasting. Nisam sigurna koje je bilo bolje! Otvarala su se vina koja smo kupili na Foire aux vins. Naime, iz godine u godinu o otprilike ovo doba francuski supermarketi organiziraju rasprodaju vina. Oko toga treba zbilja dobro pripaziti; pruža se mogućnost da se proizvođač riješi zaliha koje nisu baš nešto, a dućan vina skladištenog u suboptimalnim uvjetima. Međutim, ako se uzme malo vremena ili, još bolje, poznaje vinarija ili vino, može se zbilja dobro proći. Michael se pobrinuo da izvučemo maksimum, poslije čega smo, dobro zagrijani, izašli – a gdje drugo nego u Cafe. Bilo je izvrsno! Skupila se sva ekipa koja okolo kampira, većinom muzikalni Španjolci koji su raspaljivali po svojim gitarama i bongosima, okruženi rasplesanim zgodnim curama. Infiltirirali smo se u ekipu i totalno uživali!
Britanski par having a ball
U subotu sam organizirala dinner party povodom svog rođendana. Na grane lipe objesili smo svijeće, od dviju daska i stalaka napravili stol za 12ak ljudi prekriven bijelom plahtom u funkciji stolnjaka, a kao centralna dekoracija poslužio je trs koji je Clarisse odvalila kombijem tijekom naše berbe Meca. Svi su bili jako dragi i pažljivi. Michael je preuzeo ulogu glavnog kuhara, Matt, koji je godinama radio kao sommelier, nas je posluživao i diskretno pazio da nam ništa ne nedostaje, a Lydia je nas je sve oduševila svojim desertom. I dok smo se svi razbacivali komplimentima za njezinu 'dekonstruiranu tortu', nonšalantno nam je objasnila da je kao tinejdžerica odlučila privremeno napustiti školu i preseliti se u Nizozemsku. Tamo je radila slastice u kuhinji poznatog chefa, čije ime ja naravno ne znam, ali tip je očito faca i glavni je u engleskoj verziji Masterchefa. Savršen dojam cijele večeri upotpunio je jam Nica na violini i Thea na gitari.
Fotka s partija
Nakon dvije neprospavane noći opuštali smo se uz rijeku. Theo, Max, Nico i njegov pas Gypso (našao ga je kraj ciganskog kampa u Angeru) pokazali su mi divna kanjona, iliti gorge-a. Prvo smo se uputili na rijeku Agly kraj Tautavela, gdje kristalno čista voda vrluda kroz zanimljivu geomorfologiju i potom formira jezerce gdje se može plivati. Oko jezera kampiraju berači grožđa, a atmosfera je skroz slična onoj od petka u Cafeu (reagirali smo samo na prvu golu osobu koja je prošetala kraj nas). Izležavali smo se, hladili u rijeci, sunčali (da, ovdje je još uvijek 30ak stupnjeva!) i promatrali ljude kako se penju po stijenama.
Gorge de Gouleyrous kraj Tautavela
Poslijepodne smo se skoknuli do Gorge de Galamus, divljeg i većeg i sve u svemu impozantnijeg od prethodnog. Vozikali smo se uz rubove litica s otvorenim prozorima i glazbom na maksimum, prošetali naokolo i posjetili malu u kamenu isklesanu crkvicu. Na ulazu u crkvu stajala je ploča na kojoj je bio popis svih kojima zabranjen ulaz. Osim kupača, ljudi s neprikladnom odjećom, kućnih ljubimaca i ostalog uobičajenog, iz nekog su razloga bili navedeni i speleolozi. Dodat ću samo još koju fotku i napomenuti da smo skroz izlizali 'this is GORGEous!' foru.
Litice kanjona i detalj iz crkve u koju je zabranjen ulaz speleolozima.
Nije ni čudo da sam se od neispavanosti i intenzivnog vikenda prehladila. No, nemam vremena biti bolesna! Jučer je napokon počela berba Grenacha gris, koja kasni točno mjesec dana. Grožđe se polako sprema u hladnu komoru i čeka daljnju preradu, a uskoro bi trebali početi i sa crnjacima. Mada, mislim da unaprijed znam koje mi je omiljeno vino dvijeitrinaeste. Naš Mec, naravno!
Nego, jesam li spomenula da Mec u slengu znači frajer...? =)
srijeda, 18.09.2013.
Workin' woman blues
Citirat ću sebe samu: ''...vjetrovi, jedni od malobrojnih ažurnih faktora Pireneja...''.
Vjetar valja oblake podno Queribusa
Odmah nakon što mi je ponuđen posao, nazvala sam francusku amabasadu u Zagrebu da se raspitam o viznom režimu i potrebnoj papirologiji. Podučena prethodnim iskustvom, bila sam spremna na najkompliciranije. Naime, prilikom prošlogodišnjeg odlaska u Montpellier na studentsku praksu, iako sam predmet pokrenula mjesecima unaprijed, nekoliko sam tjedana sjedila na spakiranim koferima i odgađala svoj polazak, čekajući da se sve strane međusobno usuglase. Iz nekog mi razloga nisu bili u mogućnosti izdati studentsku vizu, usprkos tome što sam bila – student.
Od prvog srpnja ove godine za Francusku vrijede nova pravila. Konkretnije, radna viza za sezonske poslove u sektoru poljoprivrede Hrvatima više nije potrebna, a poslodavac nas može provesti pod sezonce po prilično jednostavnoj i uhodanoj špranci. Nakon što su mi to na ambasadi potvrdili i madame Sergine i monsieur Thiébault (da, znam ih već poimence), šefu sam poslala potrebne dokumente petnaestak dana prije dolaska u Francusku, a on je odmah pokrenuo proceduru, koja obično traje do tjedan dana.
Međutim, prilikom mog dolaska, papiri još nisu bili sređeni. Srećom, Bob nije bio neki formalist pa smo ignorirali situaciju i odmah sam počela raditi. Posla se uvijek nađe, a meni nikako ne bi bilo zgodno biti ovdje, plaćati stanarinu, podmirivati ostale troškove i biti pritom bez ikakvih prihoda. Svaki naredni radni dan uslijedilo je pitanje – ima li novosti? No, dva tjedna po dolasku, rješenje još nije došlo, za razliku od inspektora koji se došao raspitivati zbog čega me žele zaposliti. Kad je lagano nastupila panika, šefu je stigao je (pre)dugo očekivani poziv...
Ogromni mladi nasad Grenacha podijelili smo na dva dijela, a zadatak nam je bio pregledati vinograd i obzirom na opći dojam, okus grožđa, opterećenje trsova i slično ograditi dio s 2.5 tone grožđa koje će otkupiti. Telefon je zazvonio kad smo uspoređivali dojmove: sve je u redu, isti dan prijepodne imamo rendezvous, podižemo i potpisujemo papire u uredu u 30ak kilometara udaljenom Perpignanu, administrativnom središtu regije. Odmah smo požurili da stignemo na vrijeme, pošto obično državni službenici rade do 11.30, nakon čega imaju stanku za ručak i ne primaju klijente do 14.30. Naravno, ako nije srijeda, kad rade skraćeno. Ili pak ponedjeljak, kad ne primaju nikoga. Cesta je najprije bila blokirana zbog prevrnutog traktora s ogromnom prikolicom punom muškata koji se rasuo posvuda, no to je tek bila uvertira u totalno zagušen promet Perpignana. Održavao se, naravno, ogroman prosvjed. Zašto – pa možda zbog toga što je 35 radnih sati tjedno previše, a 5 tjedana godišnjeg premalo. Osim toga, minimalna satnica iznosi samo 9.43 eura.
U svakom slučaju, iako se možda domaći bune, strancima očito ni malo ne smetaju ti uvjeti. Naprotiv, u Maury i okolicu proteklih se dana sjatilo mnoštvo ljudi. Ovo je regija gdje je mehanizacija rijetkost, pa se može dobro zaraditi berući grožđe. U šumarcima su tako nikli kampovi, a na ulicama se susreće svakakav svijet: hipiji, klošari, studenti, turisti i avanturisti, njihovi psi i instrumenti. Neki se vraćaju iz godine u godinu; primjerice Poljaci koji su podigli šator iza našeg vrta već četvrti put za redom beru grožđe za istog gazdu, dok drugi kucaju na vrata vinarija i pitaju trebaju li berače. Osjeća se muving i neka zanimljiva vibra.
No, da se vratim u Perpignan. U zgradu ureda za zapošljavanje uletili smo u pet do 12, odradili nezaobilazno smucanje po hodnicima i preusmjeravanje po šalterima da bi napokon našli krajnju cilj. Gospođa u sobi 27, drugi kat, sva je cvjetala od ponosa jer je vjerojatno riješila prvi hrvatski slučaj. Pružala mi je papire govoreći – ''Vidite, mademoiselle, sve sam učinila da što prije dobijete dozvolu i počnete raditi!''
Što reći? Mora da je Douglas Adams u trilogiji u pet dijelova The Hitchhiker's Guide to the Galaxy opisujući Vogonce fakat aludirao na Francuze!
Šatori i ljudi.
nedjelja, 08.09.2013.
Sve su to panorame, a ti si moja cesta. Izlasci i izleti
Tjedan je proletio u trenu. Nakon hladnih noći i prvih jutarnjih rosa, dnevne su se temperature brzo penjale do preko 30. Nisu zakazali ni vjetrovi, jedni od malobrojnih ažurnih faktora Pireneja i općenito juga Francuske. U kući tako uvijek moramo pripaziti i uglaviti prozore i vrata kako ne bi lupkali, a njihov je utjecaj na grožđe, naravno, uvelike prisutan. Neumornu Tramontanu u petak je smijenilo Marin, donijevši oblake i nagovještaj kiše.
Isti dan poslije posla sam se uputila prema Queribusu, jednom od katarskih dvoraca po kojima je znana regija. Ova posljednja utvrda heretika budno nadgleda vinograde koji okružuju dolinu u kojoj je smješten Maury, a do nje vodi nekoliko kilometara zavojite strme ceste. Na zaprepaštenje svojih cimera ('It is too far and dangerous!'), koji su tamo u nekoliko navrata išli autom, obula sam gojzerice, uzela litru vode i krenula... Ugodan (hitch)hiking i pogled koji osvaja nisu nešto pretjerano pomogli u pokušaju da shvatim čitavu povijesnu zavrzlamu regije, no nikako ne mogu zamisliti bolje provedeno posijepodne.
Katarski dvorac Queribus
Pogled s Queribusa
Na tragu filozofije 'nisi lokalac dok ne upoznaš lokale', večer smo proveli u bircu iza čijeg se samozatajnog naziva 'Cafe' zapravo krije čitav niz funkcija. Restoran, kafić, diskač, tourist info pult i dječja igraonica samo su neka od lica ovog mjesta sa super pločicama iz 70ih, nasumičnom muzikom koja trešti i velikom vjerojatnošću da ti, dok sjedneš, u krilo doleti neko dijete. I prošle smo subote bili tamo i izveli cimeričinu mamu koja je bila u posjetu. Žena je ravnateljica osnovne škole u Engleskoj i opičena je do bola. Ima sijedu kosu s jednim ružičastim pramenom, bajkerica je i rastura u biljaru. Lagano smo cugali i izmjenjivali se na stolu za biljar. Gazda Cafea, Pierre, i njegov sin Charly, izazvali su mamu i kćer na okršaj, a dok su ih cure rasturile sve su počastili rundom. Kad smo pri odlasku u gluho doba noći zatražili račun, počeli smo se buniti da nije dovoljno veliki. Ispraznili smo apsolutno sve džepove i pretince i kao napojnicu ostavili sve kovanice koje smo imali (a toga se uvijek nakupi poprilično!), uz jednu lijepu novčanicu. Sutradan nam je ova gesta poslužila kao nedvojben indikator opijenosti, mada ni mamurluk nije zakazao.
Lydia i Kat u Cafeu
Istraživala sam i okolicu. S cimerima sam posudila šefov kombi, vozikali smo se okolo i završili u selu čije ime ne bih pokušavala izgovoriti – Cucugnan. Drvored cedrova (uz maslinu, omiljenog mi stabla), badema i borova vodi do starog vjetromlina. Za ovu vjetrenjaču doslovan prijevod s engleskog nekako je prikladniji, iz razloga što je nedavno obnovljena ne samo zgrada, već i njezina funkcija. Naime, ovdje se pravi brašno od starih sorata pšenice ekološkog uzgoja, od kojeg se u pekari u nastavku spremaju božanstveno savršena peciva, slastice i kruh.
Vjetromlin u Cucugnanu
Ponajbolja pekara u kojoj sam jela
Uputili smo se u susjedno selo razgledati neki dvorac, ali nakon što smo u suludo uskim ulicama ogrebali šefov kombi, odlučili smo da nam hitno treba piće i organzirali degustaciju. Što se tiče ogrebotine (sufiks koji je učestali u augmentativima savršeno odgovara), Bob je dobro podnio vijest, no svejedno nam je bilo užsno krivo, pogotovo Mattu koji se zeznuo u procjeni. Detaljniji rasplet slijedi u ponedjeljak.
Degustirali smo vina Mas de Lavail, uz Mas Amiel jedne od najpoznatijih i najvećih vinarija okolice. Široka paleta vina – od bijelih svježih vina koje nikada ne bih povezala s regijom; alkoholičnih bačvastih sivih i bijelih Grenacha s ugodnom gorčinom; preko Syraha, Grenacha i Carignana u različitim omjerima i varijacijama na temu barriqua; do apsolutnog hita apelacije – slatkog vina Maury. Bilješke, natuknice, fotke etiketa i skice s kušanja opako se gomilaju pa svakako moram napraviti neku selekciju i malo konkretnije formulirati dojmove (stay tuned:).
Degustacija u Mas de Laveilu
Nakon degustacija odazvali smo se na dinner party kod Clarisse, koja nam je pripremala specijalitete svoje regije – zapanog dijela doline Loire. Desetak ljudi različitih nacionalnosti i jedan pas imenom Van Gogh uživalo je na natkrivenoj verandi u izvrsnim buteljama, slijedovima, glazbi i kiši koju je donio Marin... Večer je, volterovskim riječima, no bez ikakve ironije, uvjerljivo sugerirala da je sve dobro u najboljem od svih mogućih svjetova.
Prvo i zadnje piće večere – šampanjac Clarissinog frenda i rum iz Venezuele (iliti Cotes du Rhum:)
ponedjeljak, 02.09.2013.
Bijelo roblje, crno tlo. Prvi dojmovi.
Bok ljudi!
Sve sumnje o drogiranju i seksualnim uslugama u šupama bile su neutemeljene. Nisam prodana u bijelo roblje!
Divna degustacija viskija neposredno prije mog polaska iz Čakovca pomogla je rasplinuti nervozu (retrogradno, titulu najdojmljivijeg osvaja Glenkinchie sa svojim afterom dogorjelih cjepanica). No, u potpunosti mi je laknulo tek kad sam srela svog šefa Boba, koji me čekao pri dolasku. Sletila sam u Gironu, aerodrom koji Rynair prodaje pod Barcelonu, iako je ona udaljena ''svega'' - stotinjak kilometara. Podjednako daleko, dakako u drugom smjeru, smješten je i Maury, selo u koje smo se zaputili, a koje će narednih par mjeseci biti moje novo boravište.
Vozeći se prema destinaciji, nastojala sam pohvatati detalje o poslu i vinariji. Bob, vineyard manager, i Richard, winemaker, Britanci su i već nekoliko godina rade u vinariji. Radi se o 130 hektara uglavnom Syraha i Grenacha, uz nešto Carignana, Grenacha gris i blanc, Mourvedrea, Petit Syraha... Vina koja rade, nabrijani punjaci s 15 plus alkohola, u potpunosti su namijenjeni izvozu. No, o njima nešto kasnije.
Dakle, svake godine tijekom berbe, pa tako i ove, uz stalnu postavu, skupi se internacionalna ekipa. Nekolicina ih obično stiže s Plumpton collegea, po liniji kolegijalnosti s Bobom i Richardom. Pošto sam u veljači u Parizu upoznala i oduševila se trima plumptonovcima (student i profa u pubu odbijaju fajrunt: 'unless you all stay we are going to have some wild sex on the table'), ovo mi je zazvučalo obećavajuće.
Upoznavajući cimere prvi je dojam, kao i svi naredni, bio u skladu s visokim očekivanjima. Naime, živim u golemoj kućerini s troje Britanaca (Matt, Lydia i Rob) i jednom Australkom (Kat) u selu Maury. Imamo terasu s divnim pogledom, vrt s hammockom, svoje sobe s double size krevetom, mini knjižnicu, društvene igre i dva puna friždera. U slobodno vrijeme puno se družimo, jedemo, pijemo i uživamo.
Naša terasa
Neslobodno vrijeme (sedam sati radnim danima) uključuje buđenje u 6:10, nekoliko snoozova, kratki doručak i brzanje do desetak minuta udaljene vinarije. Nakon što se svi pred vinarijom izljubimo (c'est la France!), počinju radni zadaci. Moji se ovih dana svode na vožnju do dislociranih vinograda s Bobovom desnom rukom Clarisse. Sjedamo u njen Renault u polumraku, vrludamo zavojima i čavrljamo na francuskom. Otprilike u isto vrijeme kad sunce izađe iza vrleti, stižemo na prvo odredište. Parkiramo auto gdje cesta postaje zeznuta i hodamo dalje. Sa svrhom praćenja dozrijevanja, šećemo vinogradom i uzorkujemo grožđe koje, po povratku u vinariju, analiziramo u mini labosu. Osim toga, bilježimo i sve ostale neubičajenosti: provjeravamo na kojim je parcelama izbila zaraza pepelnice, kontroliramo gusjenice moljaca ili procjenjujemo u kojoj su mjeri divlje svinje popasle grožđe. Kod potonjeg, odgovornost s divljim svinjama ipak bi trebao podijeliti i terijer jednog od šljakera sa zapanjujućim afinitetom prema bobicama.
Vinogradi okruženi lancem Pireneja
Zbilja uživam u ovim izlascima na teren! Pejzaži su idilični, zrak kristalno čist, raslinje mirisno. Oduševljavaju me meni novi tipovi tla i stijena (stoga koji put uzmem kamenčić za akvarij Marijanine pokojne ribe Franca). Tako sam, gledajući jedan lokalitet iz daljine bila apsolutno zapanjena asfaltiranim redovima! Tek sam, približivši se u potpunosti, shvatila da je riječ o posve tamnom škriljcu. Empirijski učim o ovim južnim divljacima. Grenache je, primjerice, sklon osipanju, a Carignan komparativno osjetljiviji na pepelnicu. Uživamo u prezrelim divovskim divljim kupinama (okus kojih me, bez ikakve iznimke, uvijek vraća na Iž) i smokvama koje okružuju vinograde.
Grenache
Veselim se i berbi koja kasni, no sve je bliže, usprkos implikaciji radnih vikenda i stalnih prekovremenih. Do tada, planiram i dalje uživati u uljuljanoj svakodnevnici, posjećivati idilične zaseoke, kušati butelje i sročiti još pokoju impresiju =)
Ana
p.s. Jelena, hvala za viskije!
